Neko ga veže za prve skije i promrzle rukavice, neko za ljetnu šetnju po travi koja miriše drugačije nego u gradu, neko za vikend proveden uz kafu i pogled prema šumi, a neko za sir kupljen direktno od ljudi čije porodice generacijama žive od ove planine. I možda je upravo u tome najveća vrijednost Vlašića: nije samo turistička destinacija. On je istovremeno prostor odmora, rada, tradicije, sporta, susreta i svakodnevnog života.

Geografski, Vlašić zauzima jedno od najprepoznatljivijih mjesta u srednjoj Bosni. Vlašićka visoravan nalazi se na približno 1.300 metara nadmorske visine, dok se Paljenik, najviši vrh planine, uzdiže na 1.943 metra. Planinarski savez Federacije BiH, primjerice, rutu od Mrazišća prema Paljeniku navodi kao turu koja vodi gotovo 500 metara više, od 1.442 do 1.943 metra nadmorske visine.

Ali Vlašić se nikada nije mogao razumjeti samo kroz brojke i nadmorsku visinu.

Mnogo prije hotela, apartmana, ski-liftova i turističkih događaja, život na Vlašiću određivali su pašnjaci, stada, katuni i ljudi koji su znali kako opstati na planini. Stočarstvo nije samo dio njegove prošlosti nego jedan od temelja identiteta cijelog kraja. Upravo je iz tog života nastao i jedan od njegovih najpoznatijih simbola – Vlašićki sir.

Ako pričamo o Vlašiću, teško je dugo govoriti a ne doći do jednog od njegovih najprepoznatljivijih simbola – Vlašićkog sira.

Ne kao dodatka turističkoj ponudi i ne kao proizvoda koji je nastao zato što su na planinu počeli dolaziti turisti. Upravo suprotno. Vlašićki sir pripada mnogo starijoj priči ove planine – priči o ovcama, ljetnoj ispaši, katunima, sirnicama i generacijama ljudi čiji je život bio vezan za vlašićke pašnjake.

Izvorni Vlašićki sir proizvodi se od ovčijeg mlijeka, a upravo mu mlijeko ovaca koje pasu na planinskim pašnjacima, tradicionalni način proizvodnje i zrenje daju karakter po kojem je postao poznat daleko izvan srednje Bosne.

Zato Vlašićki i Travnički sir ne treba jednostavno izjednačavati.

Vlašićki sir vezan je za samu planinu i tradicionalnu proizvodnju od ovčijeg mlijeka, dok današnja specifikacija za zaštićeni „Travnički sir“ dopušta proizvodnju od kravljeg, ovčijeg i kozjeg mlijeka, kao i njihovih mješavina.

Ta razlika možda nekome sa strane djeluje kao detalj. Ljudima koji poznaju Vlašić nije.

Jer Vlašićki sir nije samo nešto što se jede uz doručak ili ponese kući nakon vikenda na planini. On je trag jednog načina života. Iza jedne kriške stoje stado, pašnjak, mužnja, mjeseci rada i znanje koje se prenosilo mnogo prije nego što su se na Babanovcu pojavili hoteli, ski-liftovi i apartmanska naselja.

Upravo zato bi autentični Vlašićki sir morao imati posebno mjesto u budućem turističkom identitetu planine. Gost koji dođe na Vlašić ne bi trebao upoznati samo njegove staze i smještajne kapacitete nego i ljude koji od ove planine žive i proizvode ono po čemu je ona prepoznatljiva.

Jer planina bez svoje hrane, ljudi i tradicije lako postane samo lijepa kulisa. Vlašić još uvijek ima mnogo više od toga.

To je važna činjenica jer pokazuje da Vlašić nije destinacija kojoj je naknadno „izmišljena tradicija“ radi turizma. Turizam je došao na prostor koji je već imao svoj proizvod, način života i prepoznatljivost.

Babanovac je danas njegovo najpoznatije turističko središte. Zimi se slika Vlašića gotovo automatski veže za snijeg, skijanje, sanke, osvijetljene staze i pune ugostiteljske objekte. Regionalni sistem ski-centara SBK/KSB navodi Babanovac I i II i Markovac, s polaznom tačkom na oko 1.235 i gornjom na oko 1.525 metara nadmorske visine, a na stazama Babanovac dostupno je i noćno skijanje. Dodatni sadržaji i manji liftovi omogućavaju da zimovanje ne bude rezervirano samo za iskusne skijaše.

Ipak, najveća promjena u percepciji Vlašića tokom posljednjih godina vjerovatno je činjenica da planina sve manje živi samo od zime.

Kada nestane snijega, ostaje ono što se tokom zime ponekad i ne vidi dovoljno dobro: ogromna otvorena visoravan, šumski putevi, pašnjaci, izvori, pogled prema dolinama i mogućnost da se satima krećete bez gradske vreve. Planinarske ture prema Paljeniku i Devećanima, šetnje, brdski biciklizam, jahanje, izleti, boravak porodica u prirodi i drugi oblici aktivnog odmora daju Vlašiću ozbiljan potencijal za proljeće, ljeto i jesen.

A upravo je taj dio priče možda važniji nego što se na prvi pogled čini.

Jer čovjek na planinu danas sve češće ne dolazi da bi „nešto radio“ od jutra do mraka. Ponekad dolazi upravo zato da neko vrijeme ne mora ništa.

Da prohoda.

Da skloni telefon.

Da dijete provede nekoliko sati van zatvorenog prostora.

Da ruča bez žurbe.

Da umjesto saobraćaja sluša vjetar kroz krošnje.

Da navečer osjeti umor koji nije nastao od sjedenja pred ekranom.

I tu dolazimo do zdravstvenih koristi boravka na Vlašiću, o kojima vrijedi govoriti – ali bez pretjerivanja.

Planinu nije potrebno proglašavati čudotvornim lječilištem da bi njene stvarne koristi bile dovoljno vrijedne.

Savremena naučna istraživanja prilično jasno pokazuju da boravak u prirodnom okruženju može povoljno djelovati na psihičko stanje. Sistematski pregled objavljen u medicinskoj bazi PubMed obuhvatio je istraživanja koja su pratila subjektivni osjećaj stresa, ali i fiziološke pokazatelje. U pet od šest studija koje su pratile doživljeni stres zabilježeno je njegovo smanjenje uz veću izloženost prirodi, dok su pozitivni rezultati zabilježeni i kod više fizioloških pokazatelja stresa.

Širi pregled naučnih dokaza povezuje boravak u prirodi i zelenom okruženju s boljim mentalnim zdravljem, većom fizičkom aktivnošću, određenim poboljšanjima kognitivnih funkcija i kvalitetnijim spavanjem. To ne znači da vikend na Vlašiću liječi nesanicu, hipertenziju ili anksioznost. Znači nešto mnogo jednostavnije i vjerovatnije: okruženje koje nas podstiče na kretanje, odmak od svakodnevnog stresa i boravak van zatvorenog prostora stvara dobre pretpostavke za fizičko i psihičko blagostanje.

I sama nadmorska visina predmet je naučnih istraživanja. Sistematski pregled i meta-analiza objavljeni u časopisu Frontiers in Public Health pronašli su da nadmorska visina može biti jedan od faktora koji mijenjaju psihološke i fiziološke efekte boravka u šumskom okruženju. Međutim, odnos nije jednostavan niti znači da „što više, to zdravije“, a autori upozoravaju i na ograničenja dostupnih istraživanja.

To je zapravo vrlo važna razlika.

Najveća zdravstvena vrijednost Vlašića za prosječnog zdravog posjetioca vjerovatno nije u nekoj misterioznoj osobini planinskog zraka, nego u kombinaciji sasvim konkretnih stvari: hodamo više, sjedimo manje, boravimo u prirodi, udaljavamo se od gradske buke, mijenjamo svakodnevni ritam, provodimo vrijeme s porodicom i prijateljima i barem nakratko smanjujemo količinu podražaja kojima smo svakodnevno izloženi.

Obična šetnja od pola sata na Vlašiću tako može imati veću praktičnu vrijednost od popodneva provedenog u apartmanu uz televizor, baš kao što uspon prema Paljeniku za fizički spremnu osobu donosi sasvim drugačiji nivo aktivnosti. Planina pritom nije takmičenje. Dijete, starija osoba, rekreativac i trenirani planinar ne moraju Vlašić doživjeti na isti način da bi svi od njega nešto dobili.

Ljeti Vlašić ima još jednu prednost koju će, s toplijim ljetima, vjerovatno sve više cijeniti stanovnici gradova. Boravak na višoj nadmorskoj visini i u šumovitom području često nudi ugodnije uslove za kretanje nego vrele gradske ulice. Umjesto da se aktivnost svede na klimatizirani prostor, planina omogućava jutarnju šetnju, biciklizam, izlet ili jednostavan boravak vani. To Vlašić može pozicionirati ne samo kao mjesto godišnjeg odmora nego i kao sasvim logičnu destinaciju za kratke vikend-boravke tokom toplijih mjeseci.

Sve to mijenja i ekonomsku sliku planine.

Gost koji dođe u januaru radi skijanja i gost koji dođe u julu radi odmora nisu konkurencija jedan drugom – oni omogućavaju da objekti, restorani, trgovine, iznajmljivači, vodiči, proizvođači hrane i brojni drugi ljudi imaju posao tokom većeg dijela godine.

Podaci za cijelu općinu Travnik pokazuju koliko turizam dobija na značaju. Tokom 2025. godine broj evidentiranih turističkih dolazaka s ostvarenim noćenjem bio je 13 posto veći nego godinu ranije, dok je broj noćenja porastao za 17 posto. Statistika obuhvata cijelu općinu, pa se rast ne može pripisati samo Vlašiću, ali je planina nedvojbeno jedan od ključnih turističkih motiva travničkog područja.

To je istovremeno velika prilika i velika odgovornost.

Jer postoji granica nakon koje razvoj može početi uništavati upravo ono zbog čega ljudi dolaze.

Ako planina postane samo skup zgrada, automobila i parkinga, gubi dio svoje vrijednosti. Ako pašnjake zamijeni nekontrolirana gradnja, ako šetnju prati otpad, ako se voda, šuma i prostor tretiraju kao neograničen resurs, tada se može povećavati broj kreveta, a istovremeno smanjivati kvalitet destinacije.

Budućnost Vlašića zato ne bi trebalo mjeriti samo brojem novih apartmana ili gostiju. Trebalo bi je mjeriti i time koliko je sačuvano otvorenog prostora, koliko su uređene staze, kakva je komunalna infrastruktura, koliko se poštuje priroda i koliko lokalni ljudi imaju koristi od turizma.

Najuspješnije planinske destinacije odavno ne prodaju samo krevet i ski-kartu. One prodaju iskustvo mjesta.

Vlašić to iskustvo već ima.

Ima jutro kada se magla podigne iz šume.

Ima pašnjak na kojem zvona stada podsjećaju da planina nije nastala zbog turista.

Ima zimu zbog koje su generacije naučile skijati.

Ima ljeto u kojem se može hodati satima.

Ima sir čija je priča starija od savremenog turizma.

Ima Babanovac sa hotelima, restoranima, apartmanima i sadržajima, ali nekoliko kilometara dalje još uvijek postoje predjeli u kojima čovjek može osjetiti koliko je planina zapravo velika.

I ima ono što se najteže stavlja u turističku brošuru – osjećaj da se ritam života nakon nekoliko sati gore jednostavno promijeni.

Možda upravo zato pitanje nije šta se sve može raditi na Vlašiću.

Pravo pitanje je šta čovjek želi od nekoliko dana provedenih tamo.

Neko želi skijati. Neko osvojiti Paljenik. Neko voziti bicikl. Neko pojesti dobar ručak i provesti vikend s porodicom. Neko se samo naspavati, prošetati i vratiti kući malo mirniji nego što je došao.

Vlašić može ponuditi sve to.

I upravo je to njegov najveći kapital: nije planina za jedno godišnje doba, jednu generaciju niti samo jednu vrstu gosta.

Zato se Vlašiću ljudi vraćaju.

Ne samo zbog snijega, hotela, sira ili lijepog pogleda.

Nego zbog onog pomalo zaboravljenog osjećaja da čovjek, makar na nekoliko sati, ponovo ima vremena.

tekst: Agencija DAN

Rijeka Ugar izvire na planini Vlašić, koja se uzdiže do visine od preko 1900 metara nadmorske visine. Ugar se proteže kroz centralni dio Bosne i Hercegovine, formirajući prirodnu granicu između regija. Svoj put započinje u podnožju planine, gdje se brojni manji izvori i potoci spajaju u jedan snažan tok. Rijeka je poznata po svojoj kristalno čistoj vodi, koja teče kroz slikovite pejzaže, čineći je idealnim mjestom za brojne aktivnosti na otvorenom.

Ugar prolazi kroz nekoliko zanimljivih geoloških formacija, uključujući kanjone, doline i planinske predjele. Tok rijeke je dinamičan, sa brzacima i mirnijim dijelovima koji stvaraju raznovrsne pejzaže i životne prostore za mnoge biljne i životinjske vrste.

Jedna od najistaknutijih karakteristika rijeke Ugar je njezina prirodna ljepota. Kroz svoj tok, rijeka prolazi kroz gustu šumu i prostrane livade, pružajući posjetiteljima priliku da uživaju u netaknutoj prirodi. Posebno su impresivni kanjoni, gdje rijeka vijuga između strmih stijena, stvarajući spektakularne prizore. Ove oblasti su idealne za planinarenje i istraživanje, nudeći nezaboravne panorame i prilike za fotografisanje.

Rijeka Ugar je također dom mnogim rijetkim i zaštićenim vrstama flore i faune. Posjetitelji mogu vidjeti raznovrsne biljke, uključujući endemske vrste koje rastu samo na ovom području. Fauna je jednako bogata, sa brojnim vrstama riba, ptica i drugih životinja koje nalaze utočište u i oko rijeke.

Turisti koji posjećuju rijeku Ugar imaju priliku uživati u raznim aktivnostima. Ljubitelji avanture mogu se upustiti u rafting na brzacima rijeke, što je posebno popularno tokom proljeća kada je vodostaj najviši. Planinarenje i biciklizam su također popularni, s brojnim stazama koje prate tok rijeke i vode do nekih od najljepših vidikovaca u regionu.

Za one koji preferiraju mirniji boravak, ribolov je izvanredna opcija. Rijeka Ugar je poznata po bogatstvu ribe, uključujući pastrmku, što je čini idealnim mjestom za sportski ribolov. Mnogi posjetitelji uživaju i u piknicima uz obalu rijeke, gdje mogu uživati u prirodnom okruženju i svježem zraku.

Rijeka Ugar na planini Vlašić je pravi biser prirode, nudeći raznovrsne mogućnosti za rekreaciju i opuštanje. Njena jedinstvena ljepota, bogata flora i fauna, te mogućnosti za avanturističke aktivnosti čine je idealnom destinacijom za turiste koji traže bijeg od svakodnevnog stresa i žele uživati u prirodnim ljepotama Bosne i Hercegovine.

Posjeta rijeci Ugar garantuje nezaboravno iskustvo i povratak kući s pregršt lijepih uspomena.

Agencija DAN

Članak prenosimo u cjelosti:

“Vezirski grad Travnik u srcu Bosne ne možemo nikako odvojiti od Vlašić planine, jer je srastao s njenim podnožjem u potpunom smislu riječi. Kao takav Travnik je polaznim i završnim mjestom planine, u njemu je i glavno tržište vlašićkog sira, koji dolazi u promet pod imenom travničkog, a bez koga se ne može zamisliti akšamluk.

Malo ćemo naći Travnjaka, koji nisu bar jedamput bili na Vlašiću i to ne možđa iz planinarskih pobuda, nego iz životne potrebe za izlaskom na planinu i pitominu, iz težnje za ljepotom svoje vrste, koju svaki čovjek od prirode osjeća na zelenom sagu, kraj hladnog vrela u blizini urednih stanova, u obilju ovčijeg mlijeka, sira i kajmaka, što u ostalom sačinjava jedan od prvih i gotovo najvažnijih uvjeta čovječije hrane. Možda će stari i iskusni planinar tipa alpiniste, — kako se to u stručnom jeziku naziva, — manje uživati u blagim oblicima ove planine, koja po svom izvanjem obliku čini prostranu visoravan, načičkanu nekolikim gromadama zamjernih visina, između kojih se prostiru dugi, prostrani i travnati dolovi. Vrhunci tih gromada daju utisak smirenosti, jer su zaobljeni i zeleni. Tek tu i tamo izbijaju iz bujne trave lijehe poširckih vapnenačkih greda i time nam odaju vapnenačku građu ovog planinskog sklopa, koga bismo možda po svom površnom gledanju i po pitomini svrstali u tip starog gorja iz paleozoične dobe.

Poznata je pojava i činjenica, da je čovjeku u prvome početku planinarenja najbliža i najomiljelija prirodna romantika zelenih livada, šuma, dolina i blagih vrhunaca, — a sve to u uzvišenom titraju sunca i u raznolikoj igri sjena divnog sunčanog dana. Tek mnogo kasnije razvija se u nama smisao za Ijepotom oporosti i divljine, kakvu nalazimo kod prvih predstavnika naših dinarida. Za ovu potonju vrstu ljepote i smisla mnogo je zvanih, ali malo izabranih.

Međutim tko želi mir prirode i tko u njoj traži blagost, tome će Vlašić ostati doživotno u nadasve lijepoj uspomeni. Već se s proljeća ospe po prisojnim i vlažnijim stranama divotni ćilim narcisa, Iza njih u lipnju obnavljaju ovo tkanje raznoliki klinčići, širištare (gentiana verna, dinarica i lutea), kitice, ljubičice, te bezbroj drugog cvijeća, tla u rano Ijeto ugledamo u punom cvatu nisku ružu »brandisianu«, koja nosi ime zaslužnog i legendama ovijenog Isusovca botaničara. Tad oživi planina. život joj daje sunce, čovjek i hajvan (stoka). Iz zimskog se sna bude posvuda razasuti i brojni stanovi, iz čijih koso nagetih streha prodire jutarnji dim s ognjišta. Tada se po zelenoj plohi Viašića razaspe oko deset tisuća ovaca, praćenih nerazdruživim pratiocima, psima tornjacima, čija veličina, nastrljivost, a nada sve taktika napada na neznanca budi u čovjeku osim golemog straha doista i udivljenje.

Dvije su odlike, koje izdižu Vlašić nad ostalo bosansko, vapnenačko sredogorje: zamjerna nadmorska visina i široka prostranost. Kao i sve kraške planine, udaljenije od mora, tako i ova planina imade oblik prostrane i uravnotežene gorske visoravni. Kad to znamo i kad uočimo nadmorsku visinu vrhova od preko tisuću i devet stotina metara, a kojom visinom Vlašić nadvisuje sve okolne planine, onda ćemo također razumjeti, koliko je on izložen vremenskim uplivima sa sve četiri strane svijeta. Od Karpata preko panonske nizine i Posavine pa sve do Vlašića nema nijedne ni prihližno tako visoke planine. On stoji na udaru prvi od planina Bosne, pa se na njemu naravski i te kako osjećaju svi atmosferski upliti počev od oborina pa sve do vjetra. Bije ga oštrina sjevernjaka, kao i dosadna depresija zapada, opora hladnoća istočnjaka s nada sve razvučenim maglama, kao i snaga juga, koji je ovdje hladan, a ipak tako zamoran za živce. Bez prostranosti i najljepše planine gube velik dio svog inako i zaslužnog veličanstva.

Vlašić se naprotiv ispružio na širokom temelju, počevši od visoravni Vitovlja na zapadu do rijeke Bile na istoku, od doline rijeke Lašve na jugu do izvora rijeke Vrbanje i Vučije planine na sjeveru. Na tako zamašnom prostoru naravski da će i njegov profil biti raznolik, prema tome, da li ga gledamo s ogranaka Borije planine, s Vranice ili Kupreških Vrata, ili iz nizina ugljenom bogatog bazena rijeke Bosne. Međutim najbogatiji izgled daju mu padine u dolinu rijeke Lašve ispod mjesta Turbeta, gdje se nalazi prostrana kotlinasta tvorevina, iznad koje strše u otvorenom luku idući od istoka prema zapadu poznate Ovčarske i Paklarske Stijene. U dnu kotline leže istoimena sela, s neiskvarenom domaćom arhitekturom kuća, pa nam se čini, kad ih s ivice stijena promatramo, kao da su polijegale lastavice. Reljef tih stijena izdaleka još nije izgrađen. Oblikuju ga još i sad iz godine u godinu kiše, bujice, a pogotovo kamenosniježni usovi, što se svakog proljeća ruše uz neopisivu tutnjavu u dolinu. P

reko sela Paklareva vodi najpodesniji put na planinu, u koliko ga tokom vremena ne zamijeni započeta auto cesta iz Travnika preko sela 0rašja. Pod šumovitom Galicom ostavljamo iza sebe uspon uz spomenute stijene da se domognemo travnate visoravni i vrela Devečana iznad Devečanskih Stijena u čijoj se blizini nalazi udobna planinarska kuća. Tko voli daleke poglede s kulisama planina i planinskih vrhova, taj neka pogleda s vrhova tih stijena prema jugu, pa će okom obuhvatiti svu Vranicu, smioni Kalin iznad Bugojna, Rosin, pa Ločike, a desno i lijevo od te središnje panorame planine sarajevske okolice, Radušu, Stožer nad Kupresom i daleko tamo planine livanjskog kraja.

Sjeverno od Devečana uzdiže se postepeno gromada najvišeg vrha u planinskom sklopu, Paljenik (1943 m), a istočno od njeg skupina Vlaške Gromile (1919 m), koja pada u oštrom nagibu u dolinu Bile, u gučegorski kraj. šumom obrasla Kozica (1752 m) nastavlja se prema sjeveru, da konačno pređe u valovitu, pitomu i pašnjacima najbogatiju Smiijevicu, koja je u srcu Vlašića.

Taj prostrani sustav dolova, širokih bokova, blagih nagiba sigurno je ideal pitomine, nešto, što smiruje duh i odmara oči na svijetlo zelenoj plohi tih poznatih pašnjaka. Ovdje su hladna vrela oko KraIjice, tu je i novo podignuti planinarski dom, remek djelo požrtvovnosti, a koji može uz bok stajati po svojoj veličini, svome uređaju mnogim poznatijim djelima ove vrste kod mnogo većih naroda, nego što smo mi. Spominjem ga naročito zato, jer će tek putem njega moći šira javnost upoznati ovaj divni planinski sklop kako ljeti, tako i zimi. želimo li koju planinu upoznati sa širokim krugom ljubitelja prirode, prvo što treba učiniti, jest izgraditi planinarsku kuću, urediti je tako, da po svojoj udobnosti privlači i da pruža bar znatniji dio uvjeta, na koje je čovjek u dnevnom životu naviknuo.

Sjeveroistočno od Smiljevice završava Vlašić skupinom Ljute Grede (1740 m) i tu se planina suzuje s jedne strane poprečnim dolinama pritočica rijeke Bile, a s druge strane duboko usječenom dolinom Ugra. Sve što je odatle položeno sjevernije, nema planinarskog značenja, jer su vrhovi ove visoravni sve to niži i beznačajniji.

Međutim se pri opisu Vlašića ne može mimoići selo Koričani, koje leži dosta prema zapadu nad dolinom Ugra. To je planinsko naselje poznato sa osebujnosti svojih žitelja, sa svoje nadmorske visine od preko 1200 metara, te konačno sa svoje dugogodišnje borbe, koju ono vodi s državnim erarom radi šuma, dobivenih carskim fermanom pred kojih četiri stotine godina, a koje su im šume nakon okupacije Bosne oduzete. Još ni danas nije riješen taj zanimljiv spor. Ime sela potječe od toga, što pokapaju mrtvace u koritima, izdubenim u deblima, što je svakako star i naročit način pokapanja.

Kuda god pođemo između skupina i gromada ove planine, svuda prolazimo dolovima, manje ili više između se povezanim. Ovi planinski putevi imadu u glavnom blagi nagib, a šta najviše godi, prolaze pokraj jakih i hladnih vrela, kojih ima na svakom koraku. Osim Harambašina vrela, Šantića, Ormanja najpoznatije je vrelo Pašinac pod Ljutom Gredom, opkoljeno šumom i poznato sa svoje hladnoće, od koje doista čovjeku trnu zubi. Stoga nije ni čudo, da je Vlašić u pogledu paše na daleko poznat i da na njem nađe izvrsnu pašu preko deset tisuća ovaca preko ljeta.

Oko Martinja opusti planina. Dolazi kasna jesen s hirovitim promjenama vremena, a iza nje kruta zima. Koga nije nevolja natjerala, ne izlazi tada na planinu. Stanovi ostanu pusti u igri smetova, a nepomućen mir vlada svuda.

Jedino u veljači, kada se snjegovi slegli i kad se mogu očekivati bar kako tako stalnija zimska vremena, taj planinski mir prekidaju planinari skijaši, koji u posljednje vrijeme u sve to većem broju dolaze na Vlašić. Onda zasja Vlašić u bjelini svog sniježnog ruha, koje izjednačoije sve terenske opreke. Cakle se ko milijoni bisera sitni kristali inja, popadalog na tvrdu sniježnu podlogu, a daske na nogama režu djevičanski bijelu površinu Vlašića bočinama dolova u mnogosatnom spustu.

To je divan doživljaj, koji ne može dati niti ga daje ikoja druga planina u tom opsegu i u toj veličini.”

Agencija DAN

Naravno, visina novog snježnog prekrivača nije baš onakva kakvu želimo u ovo doba godine, ali je svakako mnogo ljepše u ovim danima vidjeti bijeli Babanovac u odnosu na praktično proljetne dane kakve smo imali prethodnih dana.

Meteorolozi najavljuju snježne padavine do 11 sati, te od 17 do 19 sati.

U nastavku pogledajte nekoliko jutrošnjih fotografija.

Agencija DAN

Šestorica se sretno vratiše, ali sedmi se zauvijek izgubio. Konačno, Mjesec ga pronađe na prelijepoj planini u koju se pretvorio.

Po drugoj varijanti, šestorica braće su se udvarala istoj ljepotici pa ljuto zavadili. Zamolili su Mjesečevu i Sunčevu majku da presudi. Ona odluči da ljepotica svima bude sestra, a njeno sedmo dijete. Legenda kaže da je tada nastalo sazviježđe Sedam Vlašića, koje se (za vedrih noći, od proljeća do jeseni) kristalno vidi sa planine Vlašić.

U lokalnom stanovništvu se također stoljećima prenosi prihvatljivo uvjerenje da je planina imenovana po čobanskim nomadima Vlasima (kako se nazivaju u Bosni), koji su ovdje živjeli i uzgajali svoja stada od pada Rimskog Carstva i ostali do kraja 19. stoljeća.

Akademik Marko Vego i njegovi istomišljenici pretpostavljaju da su nomadski Vlasi u stvari romanizirani potomci starih Rimljana i drevnih ilirskih plemena.

Oni su recepturu izrade vlašićkog sira (jednog od zaštitnih znakova planine Vlašić) donijeli s jedne od njihovih brojnih putovanja, oko 1000-te godine nove ere.

Agencija DAN / Dinarsko gorje

Posebno visoki rizik od lavina postoji na strmim padinama (nagiba od 30 stupnjeva), sjevernim i sjeveroistočnim obroncima.

Velike količine snijega, mećave, naoblaka, vjetrovi i smanjena vidljivost u narednim danima dodatno će otežati orijentaciju.

– Posljednjih nekoliko dana pripadnici gorskih službi spašavanja koji osiguravaju skijališta imali su nekoliko ozbiljnih intervencija. Pri izlasku na skijališta dobro se zagrijte, opremite odgovarajućom opremom (odjeća, zaštitne nočale, kaciga za glavu) i striktno poštujte pravila i upute ponašanja na skijalištima. Ne napuštajte označene staze i uređene dijelove skijališta – saopćeno je iz GSS u BiH.

FENA

Veliki broj njih koji je večeras posebno zbog ovoga došao na Vlašić dočekala je ski staza uređena odmah poslije dnevnog skijanja. Jednako tako, nakon noćnog smo uočili da se kolone vozila spuštaju prema Travniku. Svakako moramo pohvaliti službe za održavanje puteva jer je put Turbe-Babanovac praktično suh.

Vlašić ovih dana živi punim plućima i sva njegova područja popunjena su ljudima koji znaju da na planini mogu dobiti najviše. Nebitno je da li se radi o Galici, Gostilju ili Babanovcu, svi koriste maksimum od ove planine.

U našoj fotogaleriji pogledajte večerašnji izvještaj sa planine koja ima dušu.

Agencija DAN

Ovaj put, pisali su o najboljim ski centrima koje možete posjetiti u Bosni i Hercegovini ove zime. Naravno, nije izostao ni naš Vlašić, koji je odlično opisan u ovom tekstu.

”Vlašić je smješten u samom centru Bosne i Hercegovine. Planina je veliki centar za skijanje, snowboarding i druge zimske sportove ponajviše zahvaljujući super uslovima. Noćni život na Vlašiću veoma je bogat, a poznat je i po proizvodnji sira. Kao dodatak svemu, pasmina Tornjak i ovca Pramenka su također zaštitni znak Vlašića” napisali su na Slavorumu.

Agencija DAN

Travnik i cijela Srednja Bosna su ostali u gustoj magli dok se nad planinom koja ima dušu uzdizalo sunce.

Pogledajte jutrošnje fotografije i uživajte.

Agencija DAN

Biciklisti su posebna priča jer dosta njih do Devećana stigne makadamskim putem sa Galice, a prema Babanovcu se vrate preko prelijepih livada i šume.

Emir Osmić nam je poslao dio svojih fotografskih zapažanja sa Devećana pa preporučujemo da ih pogledate.

Agencija DAN

”Ni sam ne znam koliko smo puta odgodili odlazak na Vlašić. Sve isplaniramo, i onda iz nekog razloga uvijek završimo na nekoj drugoj planini. Ovaj put nismo imali izbora. Za ovaj vikend je bio zakazan zbor vodiča Planinarskog saveza BiH, na koji smo trebali doći. Doduše, opet smo bili prisiljeni propustiti subotu,kao prvi dan i pojavili smo se u nedjelju ujutro.

Morali smo ustati prilično rano. Iz Sarajeva smo krenuli nešto iza 5, još uvijek nije bilo ni svanulo. Put do Galice nam se nekako odužio, ali na svu sreću bio je očišćen i nije bilo nikakvih problema.

Pri izlasku iz auta dočekalo nas je preljepo Vlašićko jutro. Malo prohladno i vjetrovito tako da smo se morali dobro utopliti. Kroz oblake se mjestimično ukazivalo i plavo nebo. Vrijeme bi nas trebalo poslužiti, jer je kiša najavljena tek za kasno popdne.

Naša prva stanica je bio dom na Devečanima, gdje smo se trebali naći sa kolegama koji su tu stigli dan ranije. Trudili smo se koliko god smo mogli da hodamo što bliže grebenu, jer se sa njega pružao divan pogled na dolinu prema Travniku. Snijeg ispod naših nogu je bio prilično tvrd, tako da nije bilo propadanja. Do doma nam je trebalo oko sat vremena, i onda smo se, poslije kratke pauze svi zajedno uputili prema vrhu. Vjetar se malo pojačao i u naletima je nanosio gustu maglu, tako da se na momente repetitori nisu ni vidjeli. Iz tog razloga se na vrhu nismo dugo zadržavali i poslije par fotografija smo se uputili prema Galici gdje su nam bili parkirani auti.

Ovih osam kilometara, lijepe planinske šetnje nam je stvarno godilo. Fino društvo, ugodan razgovor, kafa u bečkoj kafani u Travniku i uštipci u Vlašičkoj kući su dan učinili idealnim.”

Agencija DAN/planinarenje.ba

Odgovor na ovo pitanje mogu još desetljećima i stoljećima tražiti psiholozi, no jedini pravi odgovor krije se u svakom planinaru osobno. Evo što o tome kažu velikani planinarstva.

‘Ljudi me pitaju: ‘Koja je korist u penjanju na Mount Everest?’, a moj odgovor mora biti: ‘Nema koristi.’ Nema nikakve mogućnosti ikakve koristi. Da, možemo naučiti malo o ponašanju ljudskog tijela na velikim visinama i možda liječnici mogu naša opažanja uzeti u obzir za svrhe avijacije. Ali inače ništa iz toga ne proizlazi. Nećemo donijeti niti jedan komadić zlata ili srebra, dragi kamen niti ugljen ili željezo… Ako ne razumijete da u čovjeku postoji nešto što odgovara na izazov te planine i odlazi joj u susret, da je borba životna borba gore i zauvijek prema gore, onda nećete shvatiti zašto idemo. Ono što dobivamo iz ove avanture je čista sreća. A sreća je, na kraju krajeva, cilj života. Ne živimo da bismo jeli ili zarađivali novac. Jedemo i zarađujemo novac da bismo mogli živjeti. To život znači i to je svrha života.’

George Mallory, britanski planinar koji je 1924. poginuo pri prvom pokušaju osvajanja Everesta
‘Mislim da se uglavnom penjem po planinama jer jako uživam u tome. Nikad ne analiziram previše detaljno te stvari, ali mislim da svi planinari dobiju snažan osjećaj zadovoljstva zbog prelaženja nekog izazova za koji misle da im je vrlo težak ili možda malo opasan.’

Edmund Hillary, prvi osvajač Mount Everesta
‘Sretan je onaj tko, u punoj plimi života, osjeti onaj dio aktivnog okruženja koji najviše želi. U ovim danima prevrata i nasilnih promjena, kad su osnovne vrijednosti današnjice uzaludni i skrhani snovi sutrašnjice, mnogo toga se može reći za filozofiju koja cilja na življenje života u njegovoj punoći kad to prilika pruža. Nekoliko je blaga veće dugotrajne vrijednosti od iskustva života koji je sam po sebi u cijelosti ispunjavajuć. Takve su, na kraju krajeva, jedine stvari koje nam niti jedna sudbina, niti jedna kozmička katastrofa, ne može uskratiti; ništa ne može promijeniti činjenicu da smo za jedan trenutak u vječnosti doista živjeli. ‘

Eric Shipton, Britanac koji je 1931. prvi ispenjao najviši ispenjani vrh u to vrijeme, 7756 metara visoki Kamet
‘Penjanje je opasna i teška stvar za raditi. Penjači ne žele puno govoriti o tome, kažu da se penjemo jer jako uživamo na vrhovima, a oni koji nisu penjači prihvaćaju takav odgovor. Zato što nije moguće da doista shvate zašto netko ide na mjesto gdje smrt vreba na svakom koraku – od manjka kisika, padova, lavina, oluja koje vas otpušu s ruba. Ali iskusni planinari, oni znaju da je pravi osjećaj – nakon što ste se popeli na vrh i vratili se – osjećaj da ste se ponovo rodili. Da ste preživjeli mjesto gdje je preživljavanje ekstremno teško.’

Reinhold Messner, prvi čovjek koji se popeo na Mount Everest bez dodatnog kisika

Trenutna temperatura je +3 stepena Celzijusa, a u pogonu su svi ski liftovi i staze.

Meteorolozi do petka najavljuju vedro vrijeme, pa je to više nego dobar razlog da, nakon što pogledate trenutne fotografije Vlašića, put ove planine krenete i vi.

Agencija DAN

Fotografi su tu svakako među najbrojnijima, a fotografije koje nam je poslao Mirzoni nakon novogodišnjeg boravka na Vlašiću prikazuju ovu planinu u njenom najljepšem izdanju.

Pogledajte ih i uživajte.

Agencija DAN

Bijeg od gradske buke i gužve organizmu čovjeka daruje mir. Poznato je da u svijetu najveći duo zaliha vode potječe upravo sa planina, pa ih često zovu spremnicima vode.

Planine poput Vlašića svakako su čuvari staništa biljnog i životinjskog svijeta, a čuvari su i biološke raznolikosti. O rekreativnom dijelu i značaju planinskog zraka suvišno je trošiti riječi, ali je dovoljno ponoviti da je zrak na Vlašiću idealan za ljude koji imaju problema sa astmom, sinusima i drugim sličnim tegobama.

Uz ponudu domaćih i organskih proizvoda, koja je značajno naprednija od gradske ponude, boravak u planini u potpunosti zaokružuje zdravstveni aspekt boravka.

Naravno, planine imaju nepregledan broj faktora koji im ide u prilog, ali mi smo naveli samo neke. Za “testiranje” i ostalih, ovu zimu provedite na Planini koja ima dušu, našem Vlašiću.

Agencija DAN

Svako od nas bi se trebao izlagati čistom zraku barem 30 minuta dnevno. To potiče cirkulaciju krvi i čišćenje organizma. Zato iskoristite odlazak na planinu kako biste potakli metabolizam i poboljšali zdravlje i vitalnost.

Izlazak na čist zrak se posebno predlaže kod reumatizma, bolesti nervnog sistema, respiratornih problema, kožnih bolesti.

U Velikoj Britaniji je svojevremeno provedeno naučno istraživanje o utjecaju šetnje na ljudsko zdravlje. Rezultati su pokazali kako šetnja ljude čini sretnijim i zdravijima, a neaktovnost i nedovoljno kretanje, rizik od kardiovaskularnih oboljenja.

Fizička neaktivnost povećava rizik od srčanih i malignih bolesti, moždanog udara, visokog pritiska, dijabetesa, a to su vodeći uzroci smrtnosti odraslih ljudi u razvijenim zemljama.

Rekreativno penjanje jača mišiće. Razvijaju se vaši leđni, trbušni i nožni mišići, a također se razgibavaju i prsti, ramena, ruke. Takva tjelesna aktivnost povećava izdržljivost i jača organizam. Iskustva pokazuju da penjanje pomaže u suočavanju s depresijom, razvijanju pozitivnih socijalnih vještina i obogaćuje cjelokupni društveni život.

Planine poboljšavaju vašu krvnu sliku, a zrak na planinama povoljno utječe na imunitet, a u gorju je ljekovit čak i vjetar. Ako na planinu odlazite kako bi poboljšali krvnu sliku, što je jedna od dokazanih koristi boravka na višim nadmorskim visinama, trebate znati da se takav učinak može očekivati tek nakon 14 dana zimovanja.

Nakon ovog razdoblja, osim što se povećava hemoglobin, u krvi raste i broj eritrocita, što povoljno utječe na zdravlje, jer se poboljšava prijenos kisika u krvi.

Agencija DAN