Što ljude tjera da kroz duboki snijeg hodaju ne znajući gdje je idući stometarski procjep koji ih može progutati da ih više nitko ne pronađe? Što ih motivira da se penju uz strme stijene znajući da jedan pogrešan pokret znači sigurnu smrt?
Odgovor na ovo pitanje mogu još desetljećima i stoljećima tražiti psiholozi, no jedini pravi odgovor krije se u svakom planinaru osobno. Evo što o tome kažu velikani planinarstva.
‘Ljudi me pitaju: ‘Koja je korist u penjanju na Mount Everest?’, a moj odgovor mora biti: ‘Nema koristi.’ Nema nikakve mogućnosti ikakve koristi. Da, možemo naučiti malo o ponašanju ljudskog tijela na velikim visinama i možda liječnici mogu naša opažanja uzeti u obzir za svrhe avijacije. Ali inače ništa iz toga ne proizlazi. Nećemo donijeti niti jedan komadić zlata ili srebra, dragi kamen niti ugljen ili željezo… Ako ne razumijete da u čovjeku postoji nešto što odgovara na izazov te planine i odlazi joj u susret, da je borba životna borba gore i zauvijek prema gore, onda nećete shvatiti zašto idemo. Ono što dobivamo iz ove avanture je čista sreća. A sreća je, na kraju krajeva, cilj života. Ne živimo da bismo jeli ili zarađivali novac. Jedemo i zarađujemo novac da bismo mogli živjeti. To život znači i to je svrha života.’
George Mallory, britanski planinar koji je 1924. poginuo pri prvom pokušaju osvajanja Everesta
‘Mislim da se uglavnom penjem po planinama jer jako uživam u tome. Nikad ne analiziram previše detaljno te stvari, ali mislim da svi planinari dobiju snažan osjećaj zadovoljstva zbog prelaženja nekog izazova za koji misle da im je vrlo težak ili možda malo opasan.’
Edmund Hillary, prvi osvajač Mount Everesta
‘Sretan je onaj tko, u punoj plimi života, osjeti onaj dio aktivnog okruženja koji najviše želi. U ovim danima prevrata i nasilnih promjena, kad su osnovne vrijednosti današnjice uzaludni i skrhani snovi sutrašnjice, mnogo toga se može reći za filozofiju koja cilja na življenje života u njegovoj punoći kad to prilika pruža. Nekoliko je blaga veće dugotrajne vrijednosti od iskustva života koji je sam po sebi u cijelosti ispunjavajuć. Takve su, na kraju krajeva, jedine stvari koje nam niti jedna sudbina, niti jedna kozmička katastrofa, ne može uskratiti; ništa ne može promijeniti činjenicu da smo za jedan trenutak u vječnosti doista živjeli. ‘
Eric Shipton, Britanac koji je 1931. prvi ispenjao najviši ispenjani vrh u to vrijeme, 7756 metara visoki Kamet
‘Penjanje je opasna i teška stvar za raditi. Penjači ne žele puno govoriti o tome, kažu da se penjemo jer jako uživamo na vrhovima, a oni koji nisu penjači prihvaćaju takav odgovor. Zato što nije moguće da doista shvate zašto netko ide na mjesto gdje smrt vreba na svakom koraku – od manjka kisika, padova, lavina, oluja koje vas otpušu s ruba. Ali iskusni planinari, oni znaju da je pravi osjećaj – nakon što ste se popeli na vrh i vratili se – osjećaj da ste se ponovo rodili. Da ste preživjeli mjesto gdje je preživljavanje ekstremno teško.’
Reinhold Messner, prvi čovjek koji se popeo na Mount Everest bez dodatnog kisika
