Maja Đurić spada u relativno mlade, ali istinske zaljubljenike u planine. Njene bitke su je dovele na početak istraživanja planinskih prostranstava, a velika ljubav koja se iz toga rodila neprekidno je tjera u nove poduhvate. U proteklom periodu Vlašić, kao svojevrsni učitelj donio je Maji nova iskustva o boravku na planini, što je i bio preduvjet da se odvaži na veoma zahtjevan pohod proteklog vikenda. Naime, u svome tekstu za naš portal opisala je nezgodu koju je doživjela sa ekipom veoma iskusnih planinara na Prenju, kada je Almir Karkelja kroz snijeg propao u jamu dubine desetak metara. Upravo iskustvo njegovih kolega rezultat je da je izvučen iz jame i da je prošao samo sa modricama. Uostalom, pročitajte tekst i zapamtite poruku:
“Često se divimo fascinantnim planinskim prizorima, fotografijama sa visokih krajolika koje ostavljaju bez daha. No, nije uvijek sve tako jednostavno na putu “ka gore.” Prenj ili kako ga ljubitelji prirode vole zvati: “Njegovo vleičanstvo Prenj” jeste gospodin po mnogo čemu, posebna planina i kao svaka druga nosi svoje čari, ali i opasnosti, zagonetke, nepredvidivosti.
Raznolikosti ljepote kriju se i u godišnjem dobu, te svako od njih nudi svoje posebnosti. Zimski usponi posebno su izazovni za planinare, alpiniste, dobre skijaše. Kažu da su to prostori potpuno novih dimenzija. Mi često vidimo lijepe prizore u finalu, no mnogi od nas nisu svjesni šta se sve krije iza toga: rana buđenja, priprema, oprema, kondicija, psihička spremnost, timski rad, itd.
Rijetki od nas na tim lijepim fotografijama razumiju šta znači kada počneš da se mrzneš, da gubiš snagu, dah, tečnost, energiju. Kada imaš psihičke borbe sam sa sobom, kada se vrijeme mijenja, kada iznenada upadneš u neprilike, kada se suočiš sa igrom između života i smrti…kada, kada…!?
Jedan od takvih dana bit će upamćen i za GSS tim “Prenj” – Konjic. Januar 9., 2022. godine- pohod na Zelenu Glavu preko Velike kape. Ambiciozna relacija spremnog dijela tima kojeg su činili: Almir Karkelja, načelnik GSS-a, Eno Pajić, Adnan Bubalo, Sanjin Buturović- članovi, uz moju malenkost, gošću iz Travnika, da priznam: bez iskustva zimskih uspona preko 2000 mnv.
Moja prevelika želja, ljubav prema planini ali i svakodnevni trening na Vlašiću i drugim planinama, povukli su me da izađem iz zone komfora i usudim se na ovaj zimski pohod. Bila sam svjesna kolika mentalna, ali i fizička snaga je potrebna. Pored opreme, iskustva, vrijeme je ovdje također bio ključni faktor. Bila sam spremna, osjećala sam. Na kraju, to će se i pokazati.
I svi su mi oko mene nekako pomogli u tome, hvala im. Noć ranije pripremili smo i provjerili svu opremu, planinarsku i alpinističku, te ujutroorije svitanja krenuli u pohod.
Neobično i onako kraljevski u svom stilu Penj nas je dočekao. Svitanje na Prenju je fascinantan prizor. Sunce, bez vjetra, mir, spokoj, lijepi snijeg. Doista, zahvaljivali smo se putem na toj čarobnoj nagradi planine. Došli smo do prvog cilja, Velike kape, (2004mnv), hidrirali se, jeli, presvukli i krenuli dalje.
Onako puni energije, poleta, došli smo do tačke kada se cijeli daljni tok našeg pohoda promijenio. Sjećam se, zastali smo, bio je trenutak odluke: “kuda i sa koje strane prići?”
Iskusni tim je pravio kalkulacije, vršio opservacije puta, snijega, prilika i dr.
Niko prije nas nije prošao tim putem, a noć ranije napadao je novi snijeg. I krenuli smo, samo da se spustimo niz dio padine, grebena… I odjednom kao iz filmova tlo je nestalo pod nogama. Planina je “progutala” čovjeka. Prestrašno, jezivo ispred mene nestao je načelinik Karkelja. Da, planina ga je “progutala.” Uz vrisak, pokušaj dozivanja, odjekivali su naši glasovi po Penju. Zabezeknuti, ali pribrani pokušali smo ga dozvati, no u nekoliko poziva nije bilo odgovora. To me šokiralo, dodatno zaledilo.
Ali onda čuo se njegov glas: “Dobrooo je, živ sam!”
Laknulo nam je.
Ostala ekipa se brzo organizovala, efikasno i stručno su odreagovali, uspostavili komunikaciju. Sreća, imali smo duplu opremu, jer dio iste propao je sa njim.
Šok, nevjerica. Ostatak GSS tima “Prenj” Konjic uspio je da ga izvuče iz rupčage okovane stijenama, ledom i snijegom, pa sigurno duboke 7-8 m. Osim utučenosti tijela, ogrebotina, sreća nije bilo lomova, krvarenja.
Izgubili smo dosta vremena, ali nekako odlučili: “Idemo dalje.” Greška ili ne, dalo bi se sada raspravljati. Načelnik nas je bodrio u svom šoku, povišenom adrenalinu da je sve ok, da možemo dalje. I mogli smo, te prišli Zelenoj Glavi, ali iskreno više timski nismo imali snage, energije. Sada je već bilo pitanje sigurnosti.
Vrijeme je počelo da se mijenja, dan da odmiče, postalo je sve hladnije, svi smo bili pod određenim šokom koji smo odćutali na svoj način. Stali smo, pogledali se, osjetili i pred “krivinom” vrha, kada smo procijenili neadekvatnost i snijega, proklizavanja, mogućnosti lavine- odlučili vratiti se. Racionalna odluka. Imala sam tu snagu, u trenutnu bila tužna što ne mogu “dotaći Nebo” , ali naučila važnu lekciju.
Možemo planirati, biti obučeni, pripremljeni, ali nikad čovjek nije dovoljno spreman za planinu. Tačno sam osjećala Prenj kao da govori: “Ići ćete dokle vam ja to dozvolim.” Ovaj put, nije nam dozvolio. Ovaj put naučili smo novu lekciju. Ovaj put ponovo nas je podsjetio na poniznost, zahvalnost i važnost dobrog tima.
Ovaj put dao nam je novu šansu. Ali bez obzira na sve navedeno, ta veza je neraskidiva. Strast prema Planini vraća nas opet k Njoj, te Njena ljepota kao opijum teče kroz vene. Tu nema sredine: ili jesi ili nisi dio Nje.
Istina je da mi koji jesmo duboko je osjećamo, živimo i učimo od Nje. Neka ovo bude opomena za sve nas!
I da tačno je nekako da je Planina život koji se postavlja između ovog i onog svijeta…”
Tekst: Maja Đurić, Travnik 2022.